Vanitas vanitatum et omnia vanitas

četvrtak, 03.04.2008.

Utjelovljenje

Miris borovine i soli u zraku, a pogotovo more bude u meni duboke emocije. Dijelom zbog toga što sam blizu mora provodio mnoge svoje djetinje bezbrižne dane, dijelom zbog toga što je sastav mora i sastav moje međustanične tekućine vrlo sličan. I u blizini mora se uzburka i more u meni. A možda se sjećam i mirisa borovine i soli u zraku one svibanjske noći 1975. kada mi je Bog odlučio dati tijelo.
Prije mene moji su se roditelji bili poveselili jednom drugom malom suncu koje je bilo počelo sjati pod maminim srcem, no dogodio se spontani pobačaj u vrlo ranoj fazi da mama to nije niti znala, pa je mislila da je imala samo jaču menstruaciju. Tek je kasnije doznala svu dramu situacije i veliku opasnost za svoj život. No ipak je to grozno iskustvo ostalo iza nje, sa zavjetom da će se dijete koje se prvo rodi, krstiti u Vepricu, marijanskom svetištu po uzoru na Lourdes u borovoj šumi istočno od Makarske. I jedne svibanjske noći na krevetu u maloj sobi roditeljske kuće moje mame Bog mi je poklonio život, dao mi je utjeloviti se na zemlji u jednom od najljepših mjesta na našoj obali, u Brelima.
Svoj život u majčinoj utrobi uglavnom sam proveo u Hercegovini blizu Hutova, gdje je tata kao mladi inženjer radio na izgradnji tunela, a majka koja vjenčana i trudna nije htjela živjeti s roditeljima, radila u restoranu na gradilištu. I kada je došlo vrijeme morala se odlučiti za porod u Čapljini ili Metkoviću. I odlučila se za Metković jer bi ju da je bilo komplikacija poslali u Split, a ne u Mostar. I tako sam se rodio u kasnim prijepodnevnim satima jedne nedjelje, 15. veljače 1976. Metković na Neretvi mjesto je moga rođenja koje stoji u svim mojim dokumentima, a s njim osim toga nemam nikakve veze. Prvih 4 mjeseca svoga života proživio sam na Lovreću, mjestu moga oca i predaka sebičnog gena. Kršten sam sunčanog 29. veljače pod vedrim nebom u Vepricu. Pod smaragdnim zelenilom borovih iglica, plavim nebom uz mirise borovine i mora.

srijeda, 02.04.2008.

Postati izvor

Iz arhiva (29/4/03); duhovni zapis

«Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici
tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.» Rim. 5,19


Kišna je večer pred Cvjetnicu. Kompjutorski ekran i parafinska voštanica rasvjetljuju tamu sobe. Miris svijeće miješa se s mirisom i romonom kiše s pritvorenog prozora. Pokušavam teško i nevješto uriječiti svoje misli. Ulična rasvjeta čini kišnu maglu nad gradom sablasno crvenom.
Sablasna je bila i krvava kiša koja je onog dana padala na Zemlju, prala njen grijeh i budila mrtve u Limbu, kiša koja je padala kada se rasparao purpurni hramski zastor. Jedan je čovjek postao poslušan do sramotne smrti. Poslušnost strano odzvanja čovjeku moga doba za razliku od povjerenja ili predanosti. Ako je Bog ljubav, poslušnost znači nesebično voljeti, potpuno se pokoriti Ljubavi. Postati ljubav. Sladak je duši taj gorki dan, a gorku je uspomenu izgubljenog povjerenja ostavila slatka, crvena rajska jabuka.
Teško je povratiti izgubljeno povjerenje. Od iskona su čovjek i Bog uživali obostrano povjerenje jer su bili jedinstvo čiste ljubavi. Prvi je grijeh bio smrt povjerenju. Obeščastili su ga oholost i sebičnost. Povratiti ga je mogao samo Čovjek potpuno spreman predati se, imati potpuno povjerenje u ljubav. Divi se i srami čovjek pred primjerom takve ljubavi jer je najteže nadići granice u sebi, zaboraviti sebe. U čovjeku naviknutom zatomljivanju osjećâja, jer su ga često zbog njih prevarili, ponovno se rađa žrtvom onoga Čovjeka postavljen cilj: nevinost i iskrenost tijela, uma i duše. Ljubav jača od smrti poziva nas raditi na sebi, učiti voljeti. Napuniti vodom gudure naše spilje i postati izvor. Tako je jednostavan cilj, a tako težak, genijalan i vrijedan truda.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv